KOLUMNA / Emina Vukičević: “Imena ne pamtim, ali pamtim lica, patke na stablu sjediti ne mogu”

Koliko klauna gradom šeta, usiljenih osmijeha sa čvorom na sredini, parova isprekidanih talasnih dužina, pogubljenih duša, popucalih žica života, velikih-malih…

“Hej gdje si?
– Dobro hvala a ti”!?
“Kako ti je muž?
-Odlično hvala na pitanju, ah da, umro je prošle godine!?”
“Kako su ti kćerka i sin?
-Ma ona je najbolja u razredu, sve petice, sin najbolji student, sve desetke!”
“A divno, a ko joj je razrednica'”
-Ne znam, nisam je nikad vidjela!”
“A gdje radiš?”
– Na fakultetu političih nauka!
“Ma super, a šta radiš, koje predmete predaješ?
– Najteže, haj’ žurim!”(radnica za kopir aparatom)!
“Halo ljubavi, fališ mi, volim te, eto me brzo!”
Tipka odmah drugi broj…srećo jesi li spremna, mmm!

Čuh sve u kafani, oprostite (moderno-kafeteriji), ali i sjedoh i zastadoh i ja sa pojedinim, ali ne progovorih niti riječ. Naslušah se svakojakih hvalospjeva, jakih veza, titula, sreće, vječnih ljubavi, vjernosti-ne bih ja Allaha mi, raznih bajki…

I tako Alisa prošeta između raznih voštanih figura, zaboravnih, šarenih papagaja, maski i čuda, neistina, kompleksa i pođoh kući. Doduše, zaboravih i ja kišobran, ali taman da sperem sve zalijepljeno s mene, a tako teško, da se pitam kako pojedini ljudi toliku težinu nositi mogu.

Ja ne mogu, to sam što jesam, običan grešan ljudski stvor koji se nikad Allahom ne kune i inače ne voli kleti, a samo se njega boji…ah da, odlutah i ja…sad sam crno pokislo pile, sjedoh u svoj autić i pojačah muziku!

Budite ono što jeste, neopterećeni tuđim mišljenjima, očekivanjima, ne pravdajte se, ne objašnjavajte, ne kunite se…
Šetajte sa istinom pod ruku između pakla i raja i ne okrećite se, idite dalje…pronađite sebe, jer to je jedino važno!

Kompleksi su otrov koji nam uništavaju ionako kratak život, ne dajmo im ga!

Dakle, imena ne pamtim, ali pamtim lica, patke na stablu sjediti ne mogu, a let im jako kratko traje!

mr. oec Emina Vukičević

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime