KOLUMNA / Emina Vukičević: Na putu snova, mene si izgubio

Gledam na sat i vidim nas, upravo smo se mimoišli, čvrsto zagrlili i dali snagu jednom drugom za danas, srce jedno a tijela dva. Uporno se trudim ne vidjeti tu prokletu fabričku grešku spajanja nespojivog, te nježne male svilene niti i snažnog konopa u koji se zapleteš i lijepo ti.

Vrtimo se u začarnom krugu, niko nas vidjeti ne smije, a svi nas vide i prokleto bulje u nas. Kucamo i trudimo se da nije uzalud. Ne smiješ kasniti, ne smiješ razočarati malu kazaljku koja te čeka u 12:00.

Nema te danas, kasniš, zapeo si u krugu svojih želja i snova i prosto zaboravio gdje ti srce kuca. Bježim od istine i istrošenih baterija, ne, naša ljubav istrošena nije, stao bi svijet, izgubili bi se u vremenu koje se više vratiti neće. Željeli smo, maštali, išli sretni i čvrsti u susret vremenu. Ali…

I navikne čovjek biti i gluh i slijep, ali zaboravljen nikad.

Znaš, ja jesam ta mala svilena nit, ali ne zaboravi njenu snagu kada je lomiš, posiječe do kosti.

Znaš, ja jesam malena, ali u tvojim očima sagradih kulu veću od tebe, ne pokušavaj je zaobići, strušice ti se na glavu istina.

Znaš, ja nisam rođena za zaborav i samo onda kada me se sjetiš, ja u srce korijene puštam.

Znaš, ne želim ja to, ali moja suza stigne, od Boga je, oprosti.

Sada idi, s puta ću se skloniti, ali ne zaboravi da ćeš o tu malenu nit stalno zapinjati u svom lutanju za bolje, za više, za zvijezdani sjaj. Dozvoli da ti ova mala-velika JA kaže, ZBOGOM!

Oslobađam te svoje ljubavi, oslobađam te jer te volim, nađi se napokon lujko, izađi iz naše čarobne kutije i idi! Za mene ne brini, kucat ću negdje, ali nikad više srcem jer ga imati neću. Ostalo je kod tebe, valja ti dalje bez oslonca i snage, bez mog osmijeha i merdevina koja sam ti čuvala na putu do zvijezda.

Ako uspiješ, okreni se i sretan kreni da s nekim tu radost podijeliš, s nekim ko će se srcem radovati. Ne brini, stajat’ će mnoge lutke voštane i figure na navijanje na leđima da im osmijeh naprasno bljesne, već sa planom koju korist mogu imati od tvog uspjeha. Svi će biti tu, samo mene biti neće, jedina koja je za tebe disala i voljela srcem, bezuslovno, jedina koja je bila tu kada ponestane snage pa kuca za oboje, napuni baterije i niti podmaže.

Nije mi trebalo ništa, samo ti, ali na putu snova, izgubio si me, zaboravio gdje ti srce kuca…

Kolumna: mr. oec Emina Vukičević,
(performans iz knjige “VATRA”)

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime